Knjige budućnosti
Knjige koje trebate danas

Pitanja povjerenja

Iz knjige Ramona Campayo "NAUČITE BILO KOJI JEZIK U 7 DANA":

napisala je M. Jesús Garsía (Ramonova supruga)

     Bilo je to jednog hladnog prosinačkog jutra pred Božić 2005. godine. Ramon je radio na ovoj knjizi i rad je počeo donositi prve rezultate. Poželjela sam i sama nešto reći o njegovoj metodi učenja jezika – nešto što bi moglo biti korisno i što bi oduševilo mnoge čitatelje. Zato sam zamolila Ramona da napišem nekoliko odlomaka. Ramon je odmah pohitao prema pisaćem stolu, pružio mi čisti list papira i rekao: „Samo naprijed!“

Kada mi je Ramon priopćio da se sprema napisati knjigu o idealnom načinu shvaćanja i učenja stranog jezika, ideja mi se jako svidjela. Na kraju krajeva, danas svaka osoba mora ili želi nešto naučiti. Odmah sam pomislila kako bi to bilo izvrsno da svima olakšamo taj zadatak.

I zato vam sada želim ispričati zadivljujuću i sasvim nepoznatu priču.

Iako vodim vlastitu malu tvrtku u Albaceteu, u ovih deset godina života sa Ramonom obično sam ga pratila na  putovanjima, natjecanjima, konferencijama, izložbama i seminarima. Tako smo prije nekoliko godina zajedno otputovali u Njemačku. Bilo je to u studenom 2003. godine. 

Ukrcali smo se na let za München i čim smo se odvojili od tla, Ramon je iz mape izvadio neke čudne papiriće (o njima ćete više saznati u knjizi) i mali elektronski rječnik sa slušalicama. Zatim je počeo slušati.

Iako je i ranije činio još i neobičnije stvari, ipak sam ga pitala što to planira. Odgovor me šokirao. Ramon je odlučio učiti njemački jezik. Na konferenciji za novinare, koja se trebala održati iste večeri, nedugo nakon našega slijetanja, htio je govoriti - njemački.  

Nasmijala sam se jer Ramon uopće nije znao njemački, a u školi je učio francuski. Osim toga, sve svoje dosadašnje presice uvijek je održavao na engleskom.

Čak sam se u šali pozanimala planira li cijelo vrijeme trajanja leta (oko dva sata) potrošiti na učenje. Ramon je posve ozbiljno odgovorio: „Ne, gladan sam, pa ću sigurno nešto pojesti i popiti kavu.“

Nikada nisam sumnjala u Ramonove sposobnosti, niti u njegovu metodu, jer je pred mojim očima ostvarivao nevjerojatna postignuća.

Ramon je bio zauzet tijekom cijelog leta (uz stanku za ručak) sve do posljednjih deset minuta prije slijetanja.

U trenutku kada je uzimao prtljagu raspitala sam se o rezultatu – je li naučio govoriti njemački. Ramon mi je nasmiješen odgovorio: „Jesam! Govorim već dosta dobro“.

Odmah smo krenuli u hotel, a zatim na konferenciju za novinare, u Starnberg, mjesto gdje se nakon toga trebao održati svjetski festival rekorda na kojem su se okupljali najveći umovi svijeta. Do početka presice Ramon se nijednom nije vraćao svojim bilješkama. Naprosto je započeo presicu na njemačkom jeziku.

Još uvijek se sjećam koliko me je to potreslo.

Ne znam što je govorio, no posve sam sigurno čula njemačke riječi.

Sjećam se kako mi je Ramon pričao da se odlučio našaliti pa mu je prva rečenica bila: „Dobra večer. Vrlo dobro govorim njemački.“

Publika je pozorno slušala njegovo predavanje, no najviše me potreslo kad su mu nakon predavanja počeli postavljati pitanja - na njemačkom.

Ramon je sve razumio, iako je nekoliko puta zamolio da ponove ili preformuliraju pitanja radi boljega shvaćanja. Nakon toga bi se razgovor nastavio.

Kada je predstavljanje završilo, domaćin se naklonio i rekao Ramonu da mu se konferencija svidjela, no ipak je dodao:

"Trebali biste još poboljšati svoj njemački".

Ramon je odgovorio:

"Naravno, samo mi dajte malo više vremena".

Čovjek je odmah upao u zamku Ramonova odgovora te je pitao:

"Koliko vremena već učite njemački?"

Ramon je ispalio:

"Točno jedan sat i 45 minuta."

Odgovor je izazvao lavinu smijeha u publici, a čovjek koji je postavio pitanje ostao je stajati otvorenih usta.

Na tome je stvar završila, a sva sljedeća pitanja novinara ticala su se isključivo stranih jezika – kako bi ih trebalo usvajati i učiti.

2.

Na tečajevima o metodama brzog čitanja i pamćenja Ramon govori o idealnom i najučinkovitijem načinu učenja svakog stranog jezika. To traje otprilike jedan sat i dvadeset minuta: dovoljno za izlaganje teorije i njezine primjene u praksi. Tako učenici stječu ozbiljnije razumijevanje i jasnu predodžbu o tome kako vježbati.

Kada smo napustili dvoranu u kojoj se održala presica, pitala sam Ramona kako mu je to uspjelo. Odgovorio je da se polusatno zapamćivanje više stotina riječi ne razlikuje od zapamćivanja stotina igraćih karata.

Odmah sam ga priupitala, što je lakše zapamtiti: „dečka tref“ i „sedmicu pik“ ili  njemačke riječi treffen (susresti) i Gedächtnis (pamćenje). Ramon je odgovorio da će riječ korištena unutar konteksta sama voditi sljedećoj, naravno, ako znaš što želiš reći, dok je s kartama posve drukčije: svaka naprosto ima svoje mjesto u nizu i međusobno nisu nikako povezane.

Besmisleno je misliti da je Ramon napamet naučio govor koji je održao na presici. Usvojio je dovoljno riječi da bi na njemačkom izrekao  što je mislio na španjolskom te razumio postavljena pitanja.

 

3.

Priča je gotova, no voljela bih vam ispričati još jednu. Početkom 2004. godine Ramon mi je predložio da sudjelujem na Svjetskom prvenstvu u brzom pamćenju koje se trebalo održati u studenome. Odgovorila sam mu da nisam nimalo spremna i, osim toga, nikada ga ne bih mogla pobijediti. Evo razgovora koji smo vodili:

"Mogla bi ipak zauzeti drugo mjesto".

"To se neće dogoditi, nisam sposobna za tako što. Osim toga, imala bih vrlo malo vremena za pripreme – svega deset mjeseci. Kako bih mogla računati na drugo mjesto u svjetskoj konkurenciji?"

"Imamo dovoljno vremena, zato se ne brini. Naravno, morat ćeš vježbati sat vremena dnevno, četiri do pet puta tjedno."

"Jedan sat dnevno? Trošit ću samo četiri ili pet sati tjedno na vježbanje?"

I ponovno me  potresao njegov odgovor; nisam znala kako reagirati– je li Ramon genij ili luđak?

"Uz tako malo vježbe uspjet ću nešto postići? Moći ću dobiti višu ocjenu od ostalih profesionalaca?"

"Da, no samo ako se držiš plana", odgovorio mi je tonom kojem, naravno, nisam povjerovala.

Ramon me je uvijek iznenađivao svojim postignućima, iako mi to danas ne izgleda toliko neobično. No tada mi je bilo osobito teško povjerovati u čudo, jer je loptica bila prebačena meni.

Želio je da postanem junak koji je ostvario svoj cilj. Drugim riječima, sve je ovisilo o meni, ne o njemu, i upravo me je to plašilo; osim toga, iskreno rečeno, nisam bila spremna za ocjenjivanja na natjecanjima, ili kvizovima. Možda i nije bio posve siguran u moje sposobnosti, no svakako je vjerovao da je sve to moguće.

Dok sam razmišljala, Ramon me promatrao i čitao mi misli. Znao je da sumnjam i zato je prekinuo moja razmišljanja:

"Obećajem ti da ćeš sve uspješno svladati i da će poduka biti zanimljiva. Dobit ćeš hobi kojim ćeš se baviti svaki dan. Zabavit ćeš se i uživati."

Pristala sam, rekla da ću pokušati, ali da ne mogu ništa obećati. Tako su prolazili dani i doista, poduka mi je bila ugodna. Bilo je vrlo zanimljivo i taj jedan sat koji smo provodili vježbajući prolazio je gotovo neprimjetno. Često me je Ramon morao zaustavljati i nije dopuštao da dalje vježbam. Govorila sam mu:

"Hajdemo još malo, baš mi dobro ide."

On je odbijao i odgovarao da je došao pravi trenutak da se nastava prekine.

"Osjetila si zadovoljstvo u vježbanju i ako sada završiš, sačuvat ćeš to raspoloženje cijeli dan, a sutra će biti još bolje."

Morao je to govoriti jer je bio moj trener, a ideja mojeg sudjelovanja u natjecanju također je potekla od njega.

Moj je napredak bio očit, postala sam sigurnija u vlastite sposobnosti, iako su me, iskreno rečeno, neposredno prije početka prvenstva u Starnbergu (Njemačka), 7. studenog 2004. godine, razdirale sumnje.

Ramon je osjećao da sam nesigurna pa me poticao: „Ne brini za rezultat, on će doći sam od sebe. Uživat ćemo i sve uspješno prevladati“.

Ramon je nastupio prvi i kao uvijek, okružili su ga novinari, organizatori i suci. Postigao je devet svjetskih rekorda u pet disciplina, te je nesumnjivo zauzeo prvo mjesto i u natjecanju iz brzog pamćenja. Pripremila sam se jer sam trebala nastupiti iza njega, tako je odlučio ždrijeb.

Dvorana vibrira uzbuđenjem gomile koje je potaknuto njegovim podvizima, sjedam za računalo u očekivanju početka nastupa. Razina sudionika iznimno je visoka, moram se silno potruditi. U glavi mi se vrti samo jedna misao: „Jao! Bilo bi bolje da sam nastupila prije njega!“

Osjećam lagani pritisak i to me zabrinjava. Sjedim na mjestu, a Ramon mi prilazi i kaže: „Radi sve onako kako si mnogo puta radila kod kuće“. Slažem se, no upozoravam okupljeno gledateljstvo i organizatore da ne uspoređuju moj nastup s onim što je učinio Ramon (da ih naše iznenađenje ne bi razočaralo). No Ramon odgovara: „Nije tako! Tvoji napori zaslužuju jednaku pohvalu kao i moji, te kao napori bilo koje druge osobe“.

Gleda u ekran ispred mene i kaže: „Opusti se i uživaj, kao da nema nikoga pokraj tebe, kao da si sama kod kuće. Ne brini, u blizini sam i pomažem ti u mislima. Kreni.“

Kada se Ramon udaljio od mene, primijetila sam da je nešto tiho rekao glavnom sucu, a zatim su najavili da će sada nastupiti njegova supruga koja je laik i koja je vježbala svega nekoliko mjeseci. Te su me riječi poprilično ohrabrile. Iako je dio gledatelja napustio dvoranu, većina je ostala da pogleda moj nastup. No pretpostavljam da ih je uglavnom privuklo to što sam „Ramonova učenica“.

S radošću se prisjećam tog prvenstva. Sve je prošlo vrlo brzo i na kraju sam zauzela drugo mjestu u svijetu nakon Ramona (bilo je nemoguće nadmašiti ga). Bila sam ispred engleskog prvaka Creightona Carvella u decimalnim brojevima, i samo je Ramon uspio postići bolji rezultat od mojeg.

Naposljetku, voljela bih vam reći nešto o tim natjecanjima: najvažnije je vjerovati u sebe i ne misliti na rezultat koji hoćete ili nećete postići. Te misli mogu izazvati strah i napetost, a vi biste zapravo trebali samo uživati, neovisno o rezultatu.

Trebamo naučiti vjerovati u sebe, iako naši rezultati nisu uvijek najbolji. Razmislite o sljedećem: život ide dalje i pred vama su nove prilike da se izrazite, naravno, ako niste digli ruke i ako ste spremni prihvatiti bilo koji rezultat. Kao što kaže Ramon, istinska snaga misli počiva u osjećajima, u duši, unutar nas samih.

Na kraju mi preostaje samo da vam poželim jednaku radost u čitanju kakvu sam i ja prije osjetila. Nećete ništa izgubiti i sigurna sam da nećete žaliti zbog utrošenoga vremena.

© Ramon Campayo "Naučite bilo koji jezik u 7 dana", Planet Zoe, 2011.
 

Ovaj tekst je dosad pročitan 2454 puta.

Područja:

Novosti i obavijesti:

U 21. stoljeću gustoća informacijskog toka višestruko se povećala.Više nego ikada trebamo  metodike učenja koje omogućuju brzo, lako i učinkovito postizanje rezultata. Vještina brzog i kvalitetn ... detaljnije

BESPLATNA DOSTAVA
za narudžbe od 105,00 kn